„Mislim da u Hrvatskoj živite na puno boljoj razini nego vam je nacionalna konkurentnost“,
kazao je Michael Porter slavni profesor s Harvarda, na „Plivinom business forumu“ 15.5.2009. odgovarajući na pitanje koji su mu prvi dojmovi o našoj zemlji. Ta izjava najtraženijeg predavača na svijetu je samo potvrdila ono što „svi već dugo znamo“: živimo bolje nego što su nam učinci rada. Zato je ovih dana, između ostaloga, velika većina građana „počašćena“ od Vlade i tzv. kriznim porezom. Siromašni slojevi stanovništva moraju spašavati bogate. Pa kakav smo mi to kapitalizam izmislili?
Mada se često tvrdi da Hrvatskom vlada divlji, neobuzdani, preliberalni i neregulirani kapitalizam koji je doveo do tajkunizacije i brojnih socijalnih nepravdi, kod nas je zapravo na djelu državno sponzorirani kapitalizam. Glavne su mu značajke ovisnost ili simbioza s političkom sferom, prirodna sklonost korupciji s obzirom na bliskost s politikom, te nužno poštovanje političkih interesa određene vladajuće grupacije koja im zauzvrat omogućava lakše uvjete poslovanja i najrazličitije pogodnosti.
Nasuprot takvom hrvatskom modelu politički sponzoriranog kapitalizma stoji i hrvatski socijalni, velikim dijelom socijalistički model. Hrvatska je zemlja sa raširenim socijalnim pravima, u kojoj se, međutim, većina građana ipak osjeća socijalno deprimiranima.
Hrvatska se socijalna prava kreću od onih nevažnih poput besplatnog tramvaja za sve moguće kategorije stanovništva u Zagrebu, preko besplatnog zdravstva i školstva (što je sve, u usporedbi sa socijalizmom, pojačano i besplatnim školskim knjigama, čak i za obitelji koje dobro zarađuju), pa sve do onih sivoekonomskih: Hrvatska je i danas, kao što je bila Jugoslavija u vrijeme komunizma, zemlja s rekordnim brojem bolovanja i iznimno puno invalida rada.
Hrvatska, ukratko, živi između državno sponzoriranog kapitalizma i tek ponešto modificiranog socijalizma. Između ta dva dominantna društvena modela ostao je golem prostora frustracije. Građani, daleko brojniji, koji ovise o državi, osjećaju se frustrirano jer se stalno suočavaju s financijskim uspjehom raznih, malih i velikih tajkuna, protagonista politički sponzoriranog kapitalizma.
Čini se, nažalost, da većina pučanstva u Hrvatskoj želi status quo a ne značajnije i dublje transformacijske promjene, premda svjedočimo da je aktualni hrvatski ekonomski i socijalni sustav neodrživ u kriznim vremenima. Da nije krize, Vladi ne bi palo na pamet da npr. zadire u plaće građana i uvodi povećanje PDV-a.
Sadašnja Vlada, primjerice, nema odgovor na ključno reformsko pitanje ovog društva: kako da omogući produktivnom, aspiracijskom dijelu Hrvatske da investira i zarađuje novac? Da se taj poduzetnički korpus brine sam za sebe, da ne donosi poslovne odluke pod političkim pritiscima i da stvori kompetitivnu scenu na kojoj će se moći afirmirati oni koji najviše žele raditi i koji su najkvalificiraniji za određeni posao.
Ona politička garnitura koje će uspjeti „pokrenuti“ produktivni dio hrvatskog društva, koja će imati snage dokinuti politički sponzorirani kapitalizam i koja će materijalnu sigurnost za što veći broj građana tražiti izvan socijalističkog obrasca masovnih i neselektivnih socijalnih prava, zaslužuje da osvoji vlast u Hrvatskoj.

Državne tvrtke su sinonim za sigurnost i relativnu bezbrižnost. Evo jednog malog primjera. Nedavno, u pauzi jednog seminara za menadžere koji sam držao u Splitu jedna ozbiljnija gospođa me zamolila: „Molim Vas pomognite mi naći posao ali isključivo u državnoj tvrtki; dosta mi je privatnika.“ Trebamo li zorniju ilustracija o paradigmi državnih „jasli“? Rješenje mnogih nagomilanih gospodarskih problema ne leži samo u radikalnom smanjenju preglomazne državne uprave, već i u nedostatku jasne strategije odnosno učinkovitog korištenja javno-privatnih organizacijskih struktura. Relevantnost na tržištu počiva na strategiji i ulaganjima. „Ne može se osvojiti ni povećati tržišni udio bez ulaganja“, tvrdi Ivica Mudrinić čelnik HT-a. Ako nismo jasno kazali gdje želimo biti za 4-5 godina, onda su svi putovi do tamo isti! To znači da ukoliko želimo postići opći konsenzus i motivirati ljude na promjene, na razini nacionalnog gospodarstva moramo definirati:

a) jasnu viziju budućnosti
b) odnos prema zajedničkim vrednotama
c) sektorske strategije.


Zbog zamorno neučinkovite državne birokracije, korupcije i već spomenutih drugih nedostataka, razvidnije je zašto u Hrvatskoj nema novih inozemnih - naročito ne greenfield investicija, već samo novčanih ulaganja u postojeće objekte i gospodarske subjekte. Krajnje je vrijeme da poduzmemo strateške reforme kako bismo odlučno krenuli na dugoročno rješavanje problema koje smo do sada „stavljali pod tepih“:

1. Država je beskrajno skupa i beskrajno neefikasna; treba znatno manji broj zaposlenih u državnoj upravi; zdravstveni sustav glomazan i socijalan; previsoka razina socijalnih prava za sve; jeftino studiranje
2. Konzervativno radno zakonodavstvo (strah od kapitalizma a na sceni je “prerušeni polusocijalizam jer se očekuje da država riješi: penzije, školovanje, liječenje, plaću..)
3. Nekonkurentnost zbog čitavih industrija financiranih iz državnog proračuna
4. Destimulativni porezi za svakog tko želi zaraditi legalno (na svakih 1000 eura isplaćene plaće, državi se sada daje 1.500 eura davanja i poreza!?)

Jedan od modela za jačanje nacionalne konkurentnosti su i klasteri, važan oblik udruživanja gospodarskih subjekata. Neki gospodarski subjekt može biti prvorazredan u svojoj djelatnosti, no što to vrijedi ako drugi u vanjskom lancu vrijednosti nisu? Hrvatska trenutačno potiče 46 klastera i klasterskih inicijativa za koje su osigurana „znatna sredstva te je u tijeku priprema strategije razvoja klastera“. Npr. u varaždinski klaster prijevoznika osnovanom 2007. uključilo se 26 članova. „Htjeli bismo uklopiti i željeznicu a ne samo cestu, ali je za to neophodna podrška države,“ rekao je na skupu u Opatiji Boris Kos, čelnik klastera. Povezivanjem znatno smanjuju troškove poslovanja, telefoniju, gorivo, osiguranje a najviše prazan hod vozila. Po tome uzoru bismo i na nacionalnoj razini s jedne strane trebali više raditi zajedno, surađivati i udruživanjem kao timski igrači sinergijski ostvarivati puno značajnije efekte. Vlada treba imati sluha i surađivati s gospodarstvom, gospodarstvo s školstvom, školstvo s znanstvenim institucijama i tako u krug. Općenito uzevši, sposobnost djelovanja je u Republici Hrvatskoj najveći limitirajući čimbenik. Jednostavno, ne funkcioniramo jedinstveno, ne činimo ono što smo možda i utvrdili te ne radimo koliko bi trebalo!
U zaključku navedimo ključne izazove konkurentnosti za Hrvatsku:

1. brojne slabosti u poslovnom okruženju
2. slaba vitalnost unutarnje kompetitivnosti
3. klasteri se ne koriste kao alat za jačanje konkurentnosti


Bitnije od pitanja kada ćemo ući u EU, jest je li Hrvatska dovela pravnu državu i gospodarsku kompetitivnost do razine potrebne za ulazak? Brojni problemi nažalost nisu riješeni: BDP pada, smanjenje nezaposlenosti na najviše 7% po međunarodnim mjerilima čini se samo kao sanak pusti, potpuno uklanjanje proračunskog deficita je zasad iluzija a od reformi koje bi učinkovito uklonile ili barem minimizirale nezakonitosti, korupciju i kriminal nema ni „r“. K tome, Vlada već niz godina najavljuje restrukturiranje tradicionalnih proizvodnih grana (poput brodogradnje i ribarstva) i osiguranje uvjeta za izlazak naših tvrtki na ino-tržišta. Nažalost ni tu nismo odmakli puno dalje od obećanja. Seriozni programi restrukturiranja za daljnji rast i osiguranje operativne učinkovitosti poslovanja, svakako bi pomogli u dostizanju međunarodne razine konkurentnosti hrvatskih kompanija koje su – osim nelikvidnosti i porezima- natprosječno opterećene i:

a) niskom profitabilnošću
b) niskom produktivnošću
c) previše angažiranim sredstvima.


Zato će ekonomska i financijska kriza u Hrvatskoj imati teže posljedice po standard stanovnika i trajat će mnogo dulje nego u razvijenim državama. Veliku vanjsku zaduženost i nesposobnost vraćanja mnogi ekonomisti ocjenjuju kao primarnu opasnost za budućnost zemlje. „Ako se nastavi ovakvo zaduživanje, za 10 godina nam neće ostati ništa i postat ćemo stranci u vlastitoj državi“, kaže Ljubo Jurčić. Hrvatska je naime, prodala 80% svojih resursa pa se može govoriti o općoj rasprodaji prirodnih bogatstava i dijelova gospodarstva. Rast BDP-a ne može pratiti trošak javnog duga i država postaje sve siromašnija. U 2009. je godišnja otplata duga dosegnula nevjerojatnih 30% BDP-a ili 70% ukupnog priljeva deviza od izvoza robe i usluga. Ovakvo je stanje neodrživo i prijeti zastojem u budućem gospodarskom napretku jer se zadužujemo dvostruko više nego proizvedemo i prodamo. K svim tim problemima koji se gomilaju od 1995. godine, će smanjenje plaća i mirovina, slabljenje kupovne moći i gubitak radnih mjesta, te problemi sa stabilnošću tečaja domaće valute i nelikvidnošću (koja rezultira neplaćanjem uzajamnih obveza među gospodarskim subjektima), zacijelo izazvati golemo nezadovoljstvo građana. Tek u takvim okolnostima Vlada će morati donositi iznimno teške i nezahvalne odluke koje će iziskivati potrebito vrijeme te osvještenje uz puno odricanja i žrtvovanja (upravo svjedočimo nizu rebalansa koji za posljedicu imaju mjere štednje). Hrvatska nije konkurentna jer vlast nije u stanju provesti strukturne reforme i transformacijske promjene, posebice ne smanjenja javne potrošnje, korupcije i katastrofalno „napuhanog“ proračuna. Možemo se samo nadati da Wendell Bell nije u pravu kada kaže: „Globalizacija je povezana sa krizom teritorijalne nacionalne države, zato što je nacionalna država suviše mala da bi riješila velike životne probleme, i suviše velika da bi riješila male životne probleme“.